Europska smjernica o informatičkom društvu iz 2001. g. ima dvojake korijene: s jedne strane ona se temelji na vlastitoj inicijativi Europske komisije da da zakonodavni odgovor na izazove digitalne tehnologije, s druge strane ona se temelji na WIPO sporazumu o autorskom pravu iz 1996 g. i WIPO sporazumu o pravima umjetnika izvođača i proizvođača fonograma iz 1996. g. i cilja na njihovu parcijalnu implementaciju.

Smjernica se u bitnome odnosi na harmonizaciju isključivog prava reproduciranja autora, umjetnika izvođača, proizvođača fonograma, videograma i organizacija za radiodifuziju, posebice u vezi s obvezatnom iznimkom u pogledu određenih privremenih i slučajnih radnji reproduciranja. Kao drugo, smjernica je uključila i pravo javnog priopćavanja autorskog djela za gore navedene četiri skupine prava srodnih autorskome, uključujući i pravo stavljanja na raspolaganje javnosti, dok je u pogledu iznimaka u tom dijelu smjernica ostavila više prostora državama članicama tako da one mogu, ali i ne moraju uključiti sve iznimke navedene u smjernici u domaćem autorskom pravu. Pa ipak, one su ograničene u svom izboru jer se iznimke moraju crpiti upravo iz članka smjernice koji ih navodi, tako da države nisu slobodne urediti neku iznimku koja smjernicom nije predviđena.

Njemačka je još početkom 2002. u zakonodavnu proceduru stavila prijedlog zakona kojim bi se odredbe smjernice implementirale u njemačko pravo, te je nakon brojnih rasprava, i donesen odgovarajući zakon u rujnu 2003. godine. Prethodni zakon imovinska prava autora dijeli na isključivo pravo iskorištavanja u materijalnom obliku, pogotovo posebna prava reproduciranja, distribucije i izlaganja djela te na isključivo pravo javnog priopćavanja djela u nematerijalnom obliku, naročito pravo javnog izvođenja, emitiranja te priopćavanja putem fonograma, videograma, ekrana, zvučnika i si. Iz tog razloga, neki su smatrali da su prava priznata smjernicom uključivo i pravo stavljanja na raspolaganje javnosti već bila obuhvaćena postojećim zakonom. Pa ipak, vladin prijedlog išao je za tim da se u zakon ugradi izričaj smjernice, odnosno da se navedeni izričaj pojasni.

Kao obvezatnu iznimku, Zakon je slijedeći smjernicu, naravno, uvrstio onu koja se odnosi na privremene radnje reproduciranja autorskog djela, te pritom u posebnom članku u cijelosti preuzeo izričaj smjernice. U odnosu na ostala, fakultativna ograničenja, njemački je Zakon bio restriktivan: samo u onim slučajevima u kojima je nužno radi udovoljavanju zahtjevima iz smjernice pristupilo se izmjeni; u ostalim slučajevima uvedena su tek neka nova ograničenja. Ona se odnose na osobe sa invalidnošću, te na korištenje autorskih djela u nastavi i znanstvenom istraživanju. Također su dodatno neka od postojećih ograničenja proširena i na pravo stavljanja na raspolaganje javnosti, te su uzeti u obzir slučajevi objavljivanja autorskog djela isključivo putem interneta. Posebne su odredbe unesene i u odnosu na zaštitu od zaobilaženja učinkovitih tehničkih mjera zaštite.

U konačnici, njemačko je pravo u ovom prvom koraku postiglo uravnoteženi pristup izmjenama dosadašnjeg autorskog prava, ostavljajući dovoljno mjesta za praksu, odnosno pitanja koja tek u praksi trebaju biti razrađena. Istovremeno, njemački se zakonodavac prihvatio novih rasprava o kontroverznim pitanjima iz ovog područja, koje će zasigurno trajati duže vrijeme.

Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo, 3-4(2003); str. 51-77.

Preuzmite puni tekst članka u PDF formatu
HDAPSilke von Lewinski // The implementation of the EC information society directive into German law