Prvi zakoni o autorskom pravu propisivali su da autor ima isključivo pravo davanja odobrenja za iskorištavanje autorskog djela, dakle imovinsko pravo, radi zadovoljavanja autorovih imovinskih interesa. Međutim, uz imovinske interese autori su imali i određene osobne interese pa se sadržaj autorskog prava proširio i na osobnopravne odredbe koje su dobile naziv moralna prava autora. Iz odnosa imovinskih prava i moralnih prava autora nastale su dvije koncepcije autorskog prava: dualistička, prema kojoj se au¬torsko pravo sastoji od imovinskih prava koja su vremenski ograničena i moralnih prava koja mogu biti vremenski neograničena, te monistička koncepcija, prema kojoj je autorsko pravo jedinstveno pravo s imovinskopravnim i moralnopravnim ovlastima koja imaju jednako ograničeno trajanje. Ako su moralna prava vremenski ograničena, javlja se mogućnost da se sadržaj tih prava održi na neograničeno vrijeme pomoću zakonske obveze da korisnici slobodnih djela poštuju sadržaj navedenih moralnih prava. To je novost u našem zakonodavstvu o autorskom pravu. U slučaju povrede te zakonske obveze, određeni ovlaštenici, medu kojima je i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, mogu tražiti prestanak povrede, što je predmet ovog istraživanja.

Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo, 7(2006); str. 1-13.

Preuzmite puni tekst članka u PDF formatu
HDAPIvan Henneberg, Željka Modrušan-Ranogajec // Uloga Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u pravnoj zaštiti sadržaja moralnih prava autora