Prvi zakon u povijesti kojim se regulira materija autorskog prava je poznati britanski Statut kraljice Ane iz 1709.-1710. godine. Tu su po prvi put izričito iskazani razlozi koji opravdavaju postojanje autorskog prava. U nekim državama se filozofski argumenti u korist postojanja autorskog prava i jamstvo autorskog prava nalaze u Ustavnim odredbama, a u nekim se nalaze u kvazi-ustavnim odredbama i programskim odrednicama. U britanskom Ustavu nema jamstva autorskog prava. Ono je u britanskom Zakonu o autorskom pravu svedeno gotovo u potpunosti na svoju imovinskopravnu komponentu. U američkom Ustavu postoji odredba o unaprjeđivanju i promicanju napretka znanosti i korisne umjetnosti jamstvom isključivih prava na autorskim djelima i otkrićima u zakonom ograničenom vremenu. Ipak, tijekom godina razvoja američkog autorskopravnog sustava, osobito u odlukama Vrhovnog suda, konačno je potvrđena prevaga ideje utilitarizma ili javnog interesa nad idejom prirodnih prava. U francuskom pravu je unatoč bogatoj tradiciji koja potječe iz vremena Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, u sadašnjem zakonu sadržano samo jamstvo autorovih imovinskih prava. Izgleda da ni francuska doktrina nije osobito zainteresirana za ustavni položaj autorskog prava. U njemačkom Ustavu također postoji odredba o autorskom pravu ali ni ona nije dostatno jamstvo autorskog prava. Zato je tu njemačka sudska praksa odigrala važnu ulogu. Na kraju se stoga predlaže ustavna odredba o jamstvu autorskog prava kao prava kreativnih pojedinaca i proizvođača kulture.

Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo, 6(2005); str. 1-14.

Preuzmite puni tekst članka u PDF formatu
HDAPAdolf Dietz // Constitutional and quasi-constitutional clauses for justification of authors’ rights (copyright) – from past to future